Link na slike
Ako je Bog hteo da napravi mesto na Zemlji koje
će biti raj za alpiniste, sportske penjače, trekere, base jumper-e i
ostale ljubitelje prirode, onda je u tome svakako uspeo sa Paklenicom. Strme
stene odličnog kvaliteta, blizina Jadranskog mora, prijatne klima, lak
pristup i predivan ambijent svakako su uticali da Paklenica godinama unazad
predstavlja centralno evropsko penjalište za Prvomajske praznike. U to smo se i
uverili proleća 2008. Na put smo krenuli u petak 18.4. noćnim
autobusom iz Beograda i stigli u Zadar ujutru u 7h. To je verovatno najlakši
način da dodjete u Zadar ako ne idete kolima ili avionom. U Zadru nas je
sačekao naš prijatelj Šime Grdović koji živi tamo, a inače je
redovan član himalajskih i južnoameričkih ekspedicija koje vodi
Dragan Jaćimović. Šime nas je odvezao iz Zadra do Starigrad-Paklenice
(oko 40km) i našao nam odličan apartmanski smeštaj u naselju
Marasovići (na potezu od Starigrada prema penjalištu).
19.4. U Zadru nas je sačekalo kišovito i relativno
hladno vreme koje se ubrzo popravilo. Od lokalaca smo čuli da je celog
marta i aprila skoro svakog dana padala kiša. Nakon smeštanja u apartman
odlazimo do penjališta (oko 2km asfaltnim putem) i razmatramo šta bismo mogli
penjati tog dana. Čim se vreme popravilo, gomila penjaca se istog trenutka
nasla u Paklenici, mahom u masivu Klanaca, ali i u ostalim stenama. Mi
odlučujemo da se prvoga dana zagrejemo u Mosoraškom smeru (5c, 350m) u
severozapadnoj steni Anića Kuka (stena Klin).
Ulazimo u 13h u smer, a 2-3 cuga iznad smo imali jednu
navezu koju smo ubrzo stigli. Smer je bio mokar u ključnom detalju ali smo
s lakoćom za 3.5h rešili ceo smer. Stena je odlična, smer je
opremljen, a težine su skromne osim u 2-3 cuga. Sa Anića Kuka silazimo po
zapadnoj strani po via ferrati što je nešto teža varijanta nego preko vrha pa
severo-istočnom stranom što je normalni put.
20.4. Osvanuo je sunčan i topao dan. Odlazimo pod
Anića Kuk do ulaza u Velebitaški smer, ali uvidjamo da je još previše
mokar u 3 najteža cuga. Vraćamo se do pod deo severozapadne stene pod
imenom Trapez, razgledamo smer Kača, ali on tek „pliva u vodi“. Silazimo
do dela stene pod imenom Stup. Leva Tržaška nam izgleda previše teška, te se
odlučujemo za kombinaciju Trik – Brid Za Veliki Čekić, koje
spaja varijanta od 2 cuga Leve Tržaške. Ceo uspon je visok oko 350m i
preovladjuje ocena 5a dok je najteži detalj ocenjen sa 5b. Smer je bio vrlo
zanimljiv sa gotovo svim karakterističnim oblicima slobodnog penjanja, a
najzanimljiviji je bio ključni cug koji je zapravo ploča nagiba 75
stepeni sa brazdom u sredini, tako da se penje uglavnom na trenje nogama po
ploči. Taj cug je verovatno malo pomeren u odnosu na originalnu varijantu
jer u doba kad je smer nastao nije bilo boltova, a klinove i zaglavke je gotovo
nemoguće plasirati u sadašnjem cugu. Popeli smo smer za 4.5h i sišli
normalnim putem u dolinu. Iako nosi ocenu 5b, ova kombinacija je znatno teža od
Mosoraškog smera koji nosi ocenu 5c.
21.4. Za ponedeljak je najavljeno suvo i oblačno
vreme pre podne dok se po podne očekuje jaka kiša sa grmljavinom. Ustajemo
ranije i oko 8h smo pod stenom. Odlučujemo se za smer Dijagonalka u
Debelom Kuku. Radi se o klasiku koji je uterivao „strah u kosti“ pre par
desetina godina. Smer je visoka 200m i težine je 6a+ u najtežem cugu, a ima još
3 cuga težine 5c i 6a i jedan cug 4b.
Radi se o otvorenom, zanimljivom, teškom i
eksponiranom penjanju svih 200m.
U najtežem cugu smo obojica morali sesti u
komplet po dva puta jer je za nas bio pretežak za „on sight“. U poslednjem cugu
srećemo Slovence koji su penjali smer Senza Piata 6b+, 200m. Kad smo
izašli iz smera već se opasno naoblačilo i duvalo pa smo umakli
abzajlom „uz zvuk sirene“. Dijagonalka je ujedno bila naš najteži smer koji smo
popeli u Paklenici za 6 dana. Po podne se razvedrilo pa smo iskoristili to da
prošetamo obalom mora i malo se opustimo.
22.4. Psihički umor nas je stigao od prethodnog
dana. Nameravali smo da celog dana odmaramo, ali smo ipak otišli do stene i „održali
mišiće zagrejanima“ u smeru Kikos Bohrer (Franz warum nicht do vrha?) 6a,
120m koji se nalazi u steni Kukovi ispod Vlake, levo od parkinga pred ulazak u
Klance. Bilo je primetno da smo umorni, pa smo ovog puta bili nešto sporiji
(2.5h) u smeru. Nakon silaska smo bili na sportskim smerima u Klancima zajedno
sa Šimetom i njegovim partnerom Karlom.
23.4. Vreme se popravilo, ali je i dalje bilo kratkotrajnih
pljuskova. Naše raspoloženje se popravilo i odlučili smo se za smer
Gospodari Kiše, 120m 6a+ u masivu Velikog Ćuka. Iako nijedan cug ne ide
ispod 5b, težinu smera nismo ni osetili, što je znak da smo se upenjali i
osvežili malo, kao i da nam je smer „legla“. Na prvom štandu nas je uhvatio
kratkotrajni pljusak pa smo pola sata sedeli na štandu i čekali da
prestane padati kao i da se malo prosuši stena.
24.4. Poslednjeg dana našeg boravka u Paklenici,
odlučujemo da se vratimo u veliku stenu i popenmo Velebitaški smer (350m,
6a+). U smer ulazimo u 9h ujutru, stena je u hladu i prilično je hladna, a
najteži detalj je i dalje mokar. Velebitaški smer čini „pakleničku
triologiju“ zajedno sa smerima Mosoraški i Klin. Kao takav, smer je vrlo
popularan i valja biti na ulazu ranije, inače je gužva. Smer smo popeli
bez većih problema za 5h. Uspeli smo da se „otvorimo“ na rukama jer je
stena bila hladna i mestimično veoma oštra. Sam najteži detalj je
prečka nogama po ploči i rukama po horizontalnoj tankoj mokroj
pukotini i izlazak preko trbuha u zajedu. Da nije bila mokra pukotina,
verovatno bismo se više potrošili u smeru jer bismo se hvatali za nju sve
snage. Ovako smo morali malo da uključimo mozgove i prečku izvedemo
nogama po ploči pridržavajući se samo malo rukama. Nakon najtežeg
cuga težina opada, a smer se zavlači pod sam Brid Klina što je jedinstveni
prizor. Na vrhu Anića Kuka nas je obasjalo Sunce po prvi put. U dolini smo
sreli Slovence koje smo upoznali 3 dana ranije u Debelom Kuku kad smo penjali
Dijagonalku (6a+), a oni Senza Piata (6b+). Sada su oni penjali Dijagonalku i
nisu se baš usrećili. Kažu da je znatno teža od Senza Piata, a oni su
imali i nekoliko padova. Preporučili su nam da penjemo Senza Piata koju je
napravio Italijan Paolo Pezzolato kojeg bije glas da su mu ocene precenjene.
Slovenci rekoše samo: „Ako ste popeli Dijagonalku, ovo vam je perje.“ I
poslušaćemo Slovence, ali sledećeg puta kad dodjemo u Paklenicu.
6 dana penjanja je više nego dosta iako nam se
činilo da možemo penjati još dugo svakoga dana. Odmor je mnogo važna stvar
i odlucili smo da se po podne spakujemo i krenemo kući. Popeli smo 1500m stene,
od toga 15 cugova VI- ili težih i 3 cuga VII- uz puno cugova težine V.
Ocene i visine smerova su preuzete iz vodiča
za Paklenicu Borisa Čujića. Sve smeri koje smo popeli su uglavnom
dobro boltovane. Za svaki je potrebno poneti i set cokova i neku slingu zbog
velikih out run-ova.
Zaključak: Paklenica će nas videti vrlo
brzo ponovo. Prvom sledećom prilikom...
Igor Skender.