Alpinistička sekcija

Izveštaj sa akcije

Julijski Alpi, Slovenija

Avgust 30.-31.08. 2008.

Učesnici: Bojan Šćekić, Petar Kostić

Tip akcije: Alpinistički usponi, visokogorski usponi

Link na slike

Popete smeri:

1.      Aschenbrenner-jeva, VI, 800m, severna stena Travnika, Lori i Bojan

Popeti vrhovi:

1.       Jalovec, 2.645m, prečanje, Petar

2.       Travnik 2.379m, Bojan

Prevoz. Petrov automobil.

Smeštaj. Dom u Tamarju.

Avgust je prolazio bez nastavka odlično započetevisoke sezone' iz jula. Odlučan da se iskoristi solidna forma, značajno unapredi iskustvo i steknu nova znanja, nekoliko nedelja unapred dogovaram sa Lorijem penjanje za poslednji dan u avgustu. Par dana pred polazak, pojavljuje se još jedan odlučan interesent za odlazak u Tamar. Petar već dugo merači Jalovec.

30.08. Krećemo iz Beograda nakon 04h ujutru, te uz zadržavanje u Ljubljani stižemo u dolinu Tamar tačno u 15h. Po lepom vikend danu dolina je puna poput popularnog šetališta. Na sve strane šetači, planinari, alpinisti, biciklisti, a i nekakva fešta  pod šatrom u neposrednoj blizini doma.

Raspoloživo vreme koristimo za upoznavanje i usaglašavanje frekvencije sa fascinantnom prirodom oko nas. Idemo stazom ka Jalovcu nekih sat vremena hoda od doma, osmatramo i vraćamo se nazad.

Odlazimo na Vršič gde se srećemo sa Borisom LorenčičemLorijem. Lorija znamo od zimus kad smo sa njim radili ledne tehnike baš u dolini Tamar. Pored toga što UIAGM sertifikovani vodič i instruktor, Lori je vrhunski alpinista svetskog glasa. Za uspon na Chomolhari sa Markom Prezljem je zaslužio zlatni cepin (fran. Piolet d'Or) dodeljen 2007. Ostavljamo jedno vozilo na Vršiču zarad lakšeg silaska i drugim kolima  odlazimo u Tamar.

31.08.

Aschenbrenner

Krećemo iz doma u 04h45. Noć je mladog meseca. Toplo je i vlažno. Po mraku dolazimo do pod veliki karakterističan kamen koji obilazimo sa leve strane (navezani) i nakon toga se razvezujemo i skidamo čeone lampe. I dalje smo u oblaku koji se uvukao u dolinu.

U smeru smo oko 7h. Oblaci su se formirali tik ispod nas i iznad planinskih vrhova. To nam omogućava pun pogled na stenu u neverovatno mističnom okruženju oblaka i planine. Stena iznad nas izgleda strmo i teško. Od početka pa do kraja smera Lori vodi. U prva tri rastežaja na par mesta se ‘osećatežina pokreta. Ne suditi o težini smera po početku istog. Pod crno-rumenim previsima odpenjavamo desetak metara ne ulazeći u središnji mokar deo stene.

Počinju čitave dužine prečanja u levo do početka izrazitog kamina vidljivog i iz doline. U prečkama ponekad ima preko 10m bez međuosiguranja dok pojedini pokreti traže ozbiljno uključivanje mozga i motorike. Neposredno pred štand na dnu kamina se nalazi i jedan od najtežih i najeksponiranijih pokreta tog dela. Kamin, mokar, bez luksuznih hvatova, penje se na upore, ima svega 3 klina sve do izlaska. Pred sam izlazak i dva klina u ploči se nalazi veoma uglačana stena prekrivena smesom poput vlažnog cementa. Izlazak iz kamina već vodi u drugačiju vrstu penjanja: otvoreno, široko, strmo. Štand ispod ‘Vilica’ i početak težina oko 9h. Gledam Lorija kako vodi po steni koja po strmini, veličini hvatova i broju međuosiguranja liči na solidan sportski smer. Voda, kratko osveženje.

Trenuci dok sam čuo Popusti osiguranje” su brzo prošli – krećem sa idejom da probam da popnem slobodno. Prvi potezi su psihološki najteži, osećam da se ovaj smer ne penje na hvatove i ruke već na pokrete i gibanje. Teško je. Čim sam došao do prvog klina odlučujem – ima da ga popnem slobodno. Teško i strmo, ali ide. I onda dužina za dužinom. Smenjuju se ploče bez hvatova, pukotine za vrhove prstiju, prečnice. Oblici za koje mi zaista nije jasno kako su popete u predratnom periodu u gojzericama. Obožavam klasike iz predratnog perioda, divim se ljudima koji su ih peli u gojzericama i jednostavnoj obući i svaki put se pitam od čega su oni bili sačinjeni, a od čega smo mi danas sa svom svojom opremom i tehnologijom. Weekend ratnici u najboljem slučaju.

Lori je ovaj deo smera popeo do sada jednom i to zimi u jednom danu i u penjačicama, skicu nema niti mu je potrebna. Pronalazi klinove koji bi većini bili potpuno nevidljivi, ima primetno izgrađen osećaj da nađe logičan put i pokret. Vreme potrebno za tranzicije sa štanda na penjanje je svedeno na minimum, sve se radi brzo i po ustaljenim šablonima.

Na štandu gde se spajaju orginalna smer i Debeljakova varijanta po prvi put nakon nekoliko rastežaja je moguće stajati samo na nogama – čist luksuz. Sa tog mesta iznad nas se vidi veliki previs koji su Igor i Nikola zaobišli sa desne prolazeći pored ‘bunkera’, dok mi idemo preko ploče sa leve strane. Nakon te ploče dva rastežaja u ‘rampi’ izgledaju dosta lakše.

Na kraju rampe i ispod kamina smo oko 14h nakon sedam sati penjanja. Tu se razvezujemo, raspremamo i uzimamo zasluženu marendu. Do vrha nastavljamo u patikama i to najpre kroz kamin (detalj III+ pored klina), prečkom u levo (eksponirano, nema klinova), prelazimo raz planine nekih 10-15m i po razbitom terenu (do II) smo ispod vrha oko 15h.

Izlazim nekoliko koraka do vrha, pravim sliku, vredi za ime Kluba i za pogled.

Silazimo niz greben Travnika ka Zadnjoj Mojstrovci i potom nizbrdo ka Vršiču. Foto načinjena na cesti u 17h19.

Hudičev steber popet sa Nemanjom u julu mesecu je bio maturski. Aschenbrenner popet sa Lorijem u avgustu je istinski master class.

Jalovec

Petar je krenuo iz doma pre 6h i pre ostalih planinara koji su pošli put Jalovca. Idući preko Kotovog sedla prvi tog dana izlazi na vrh Jalovca. Ubrzo, na vrhu se okuplja desetak ljudi. Silazak na suprotnu stranu put Jalovčevog ozebnika niz koji se spušta do sipara. Već iza 14h šalje SMS da je u domu.

Par Petrovih utisaka: “Sa Jalovca se ne treba spuštati niz Ozebnik, zbog velikih odrona stenja i kamenja. Na vrhu Ozebnika stoji znak - Stop, zaprta pot vec 2 godine. Severno, Kotovo sedlo pruza divan pogled”.

 

Nalazimo se u Kranjskoj Gori i krećemo za Beograd oko 18h. Stižemo oko pola sata iza ponoći. Akcija od 44h.

Beograd 04.09.2008.                                                                                Bojan Šćekić